Strossmayer je žrtva jugoslavenske historiografije

U godini u kojoj je Hrvatska proslavila veliku 200. obljetnicu rođenja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, graditelja moderne Hrvatske, monsinjor Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru, i Strossmayerov nasljednik na stolici đakovačkog i srijemskog biskupa, odlučio je po prvi puta na jednom mjestu skupiti i u četiri golema sveska objaviti Strossmayerove poslanice i okružnice, koje je biskup od svojega imenovanja pa do kraja života pisao i slao svećenicima i vjernicima. To je bio povod za ovaj razgovor.

Oče nadbiskupe, u Strossmayerovoj godini u četiri ste sveska, po prvi puta na jednom mjestu, objavili Strossmayerove poslanice i okružnice. Zašto? Što vas je potaknulo na ovakav projekt?

Često imamo priliku čuti kako je Josip Juraj Strossmayer, bosanski ili đakovački i srijemski biskup, ostavio u baštinu hrvatskom narodu đakovačku katedralu, Jugoslavensku (Hrvatsku) akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) i njezinu zgradu, Galeriju slika starih majstora kao i mnogo, mnogo toga. Ovakva uvriježena mišljenja o biskupu Strossmayeru u našoj javnosti, često vrlo parcijalna i redukcionistička, plod su, prije svega, što smo do sada uglavnom slušali i čitali komentare „o“ Strossmayeru, a vrlo je mali broj onih koji su uistinu „čitali samoga Strossmayera“. Međutim, i za njega vrijedi ono srednjovjekovno filozofsko-teološko pravilo: Ipsissima verba (episcopi) legenda sunt, tj. Same (biskupove) riječi treba čitati. Na tom tragu, u svojoj posljednjoj korizmenoj okružnici iz 1903, sam Strossmayer je napisao: „Moji su listovi u tom obziru opće poznati; pače te moje pastirske listove ostavljam stadu svome kano neku baštinu, u koje kadšto pogledati i u sv. vjeri se i u sv. spasu okrijepiti može, sjećajući se svoga vrhovnoga pastira, da se za njega Bogu moli: ne bi li se jednom skupa s njim u blaženstvu vječitom zajedno našli i svi oni, koji su jednom u jednoj umrlosti zajedno živjeli i vjerno Bogu služili.“ Dakle, sam je Strossmayer naznačio kako su njegovi „pastirski listovi“ – baština za budućnost. Danas se ti pastirski listovi, već požutjeli, čuvaju najvećim dijelom u nekoliko kompleta Glasnika Biskupije bosanske i srijemske, kao u kakvoj „bakinoj škrinji“, u koju može zaviriti tek pokoji znanstvenik. Iz tih sam razloga predložio da se o 200. obljetnici njegova rođenja i 110. godišnjici njegove smrti, na jednome mjestu, s prikladnim znanstvenim aparatom, objave sve Strossmayerove korizmene poslanice i okružnice, govori na Koncilu i u Hrvatskom saboru, putopisne crtice, opisi katedrale kao i značajniji prigodni govori. I to je sve sadržano u ova četiri sveska, na 2.700 stranica. Stoga, iskreno moram priznati, ako netko želi saznati tko je i što je bio Josip Juraj Strossmayer, bosanski ili đakovački biskup, onda mora uzeti i čitati njegove pastirske listove.

U predgovoru izdanju pišete da je u javnosti prevladala slika Strossmayera svjetskoga čovjeka, hedonista punih džepova, darežljiva na sve strane, čak i heretika, koji je protupapinski raspoložen. Koliko takva slika odgovara stvarnosti?

Drugi su o njemu svašta govorili i koješta pisali. Jedni su pisali da je bio liberal, drugi da je bio mason, a Izidor Kršnjavi piše da je bio heretik i da je „svećenstvo njegove biskupije stenjalo pod njegovim pretjeranim apsolutizmom”. Neki dramatiziraju njegov odnos prema Rimskim biskupima (Papama). I ove godine mogli smo čuti u jednoj radioemisiji: „Strossmayer je bio protiv pape!“, a zapravo vrlo je cijenio i papu Pija IX, a naveliko prijateljevao s papom Lavom XIII. A što se tiče pitanja Strossmayera i „jugoslavenstva“, čak me nedavno i jedan biskup upitao: „Nije li Strossmayer bio ‘jugoslavenski nastrojen’?“ Talijanski povjesničar Stephano Petrunguaro, u knjizi Pisati povijest iznova, slikovito je opisao kako se udžbenička historiografija poigravala sa Strossmayerom.

Snimio Mirko Cvjetko

U tom smislu ova četiri sveska žele pokazati kako je biskup Josip Juraj Strossmayer bio svestrana osoba, teolog i filozof, humanist i vizionar, domoljub i rodoljub, politički, kulturni, prosvjetni i gospodarski djelatnik, inicijator brojnih pothvata, mecena, donator i dobrotvor institucija i pojedinaca koji je sve svoje intelektualne i fizičke sposobnosti ugradio u crkveno i nacionalno, kulturno i političko dobro hrvatskog naroda i drugih naroda. Međutim, redovito se zaboravlja ili namjerno prelazi preko činjenice koju je on sam istaknuo u govoru pri svečanom otvaranju Galerije slika starih majstora, 9. studenoga 1884: „Ja svršujem, moja gospodo, sa općenitom opazkom. Svećenik sam i vladika, pak sam zato i nješto doprinjeo, da se u narodu našem stvori i utemelji akademija znanosti i umjetnosti i sveučilište.“ Na tom tragu, u korizmenoj okružnici o 40. godišnjici biskupske službe, o sebi je pak napisao: „Ja sam u sveto apostolsko zvanje stupio sa osobitom i to čvrstom i nepomičnom namjerom: da u novom stanju i zvanju svom vazda i vazda ljubav i privrženost prama Bogu i svetom zvanju svom, sa ljubavlju i privrženosti prama domovini i prama narodu svomu spojim.“ Iz ovoga je očito kako Josip Juraj Strossmayer nije samo slavni govornik, on je Biskup govornik! Nije samo neki slavni poganski mecena, nego Biskup mecena! Nije za nas više-manje priznat Vođa jednoga razdoblja, nego je, prije svega, Biskup Pastir povjerenih duša. Nije za nas samo čovjek koji se isticao naročitim vrlinama srca i uma, nego je čovjek biskup kojemu je Bog dao deset talenata, o kojima je on morao polagati račun ne samo pred tribunalom ljudi ili povijesti nego pred Vječnim Sucem!

Strossmayerove poslanice daju cjelovitiju sliku o njemu. Prije svega o njegovu pastoralnom radu, ali i živom raspravljanju o tada suvremenim idejama i društvenim pojavama: socijalnom nauku, liberalizmu, komunizmu, slobodnom zidarstvu… Strossmayer je bio dobro upućen u onodobna duhovna i društvena kretanja u Europi.

O Strossmayeru su pisali da je zbog čestih putovanja, osobito po Europi, zanemarivao svoju biskupiju. Istina, u mlađim godinama on je često putovao, ali, najčešće, u toplice radi zdravlja. Čak mu je zbog zdravlja bilo odgođeno i svećeničko ređenje. Potrebno je stoga pročitati opširnu studiju Maksa Peloze, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, o Strossmayerovu pastoralnom radu, a objavljena je u nekoliko nastavaka u Vjesniku Đakovačke biskupije. Prema njegovu, dobro utemeljenu sudu, „Strossmayer je znamenit ne samo kao kulturni i politički, nego prvenstveno i najviše kao pastoralni radnik. Strossmayer je bio u prvom redu pravi biskup katoličke Crkve, Ordinarij vlastite biskupije i pastir naroda Božjega. Ovaj aspekt njegove ličnosti ostao je dosad odveć zanemaren u znanosti i u javnom životu, i to upravo zbog nepoznavanja njegovih pastoralnih pisama i djelovanja.“

Vrijedno je, stoga, još jedanput istaknuti kako je biskup Strossmayer bio osoba izvanrednih sposobnosti, o čemu svjedoči i činjenica da je već u 19. godini života stekao doktorat iz filozofije, a prema svjedočanstvu njegova prijatelja Stjepana Ilijaševića, zagrebačkoga kanonika, prigodom ispita iz dogmatike predsjednik ispitnog povjerenstva u čudu je uskliknuo: „Strossmayer aut primus haereticus saeculi XIX. aut prima columna ecclesiae catholicae – Strossmayer /će biti/ ili prvi heretik 19. stoljeća ili prvi stup Katoličke crkve.“ Osim toga, on je redovito čitao talijanske i francuske novine, proučavao i komentirao socijalne enciklike pape Lava XIII, a putujući po Europi uočavao tadašnja duhovna i društvena kretanja na svjetskoj razini. S druge strane, poznata portugalska poslovica koja glasi: „Kaži mi koje knjige čitaš, pa ću ti reći kakav si“, vrijedi i za biskupa Strossmayera. Naime, njegova knjižnica otkriva širinu njegova zanimanja i znanja, dubinu duha, izvore na kojima se nadahnjivao i osobe s čijim se djelima zanosio. Na području govorništva, osim rimskih klasika, to su: Bossuet, Fénelon, Massillon i Lacordaire, Bourdaloue. Na političko-prosvjetnom području: De Lamartine, Guizot, Montalembert, Gladstone i Minghetti. Na pravno-društvenom: Ozanam, Lorenz Stein i Albert Schäffle. Na crkveno-teološkom: Dupanloup, Sailer, Hirscher, Perrone, Solovjev i Gratry.

Doista, prema Strossmayerovim pastirskim listovima mogao bi se izraditi priručnik socijalnoga nauka Crkve koji bi vrijedio i danas. On je dobro poznavao ideologiju liberalizma i socijalizma, komunizma i nove demokracije te uočio njihove nasrtaje na Crkvu i njezina naučavanja i stavove o moralnim temeljima društva. Osvrtao se na njih u svojim sadržajno bogatim i iznimno važnim korizmenim poslanicama i okružnicama, tumačeći ne samo takozvane „vječne“ istine koje nadilaze vrijeme i prostor, nego i istine koje, već prema vremenu i mjestu, podliježu stalnoj promjeni. Osim toga, već u njegovo vrijeme socijalizam je izazivao nerede na području Đakovačke i Srijemske biskupije, napose u Srijemu.

Iz današnje perspektive neka od tih Strossmayerovih razmišljanja zvuče gotovo proročanski. Tako, primjerice, o komunističkim idejama koje spominjete piše: „Ljudi lahkoumni i razvratni sanjaju o nekakvoj jednakosti, koja je posve nemoguća, jer je proti naravi i proti Bogu, koja bi, da se i dade izvesti, mjesto obće sreće, cielo družtvo bez dvojbe spojila u obćem siromaštvu i obćoj nevolji, u obćoj propasti i skončanju.“ Kako to komentirate?

Uvijek je bilo pronicavih ljudi koji su znali prozreti nedorečenost ili besmisao nekih ideologija i pokreta te predvidjeti posljedice koje će imati na budućnost. Među takvima bio je i Strossmayer, koji je četrdeset godina prije Prvoga svjetskog rata napisao, bude li tako nastavio, „njemački (će) narod jednom rukom posegnuti za Baltičkim a s drugom za Jadranskim morem“ (1874). Predvidio je i upozorio na štetne posljedice marksističkoga naučavanja o jednakosti među ljudima, smatrajući da se takva jednakost protivi urođenoj i činjeničnoj različitosti među njima. Odbacio je i ideju o ukinuću prava na privatno vlasništvo, budući da se protivi Božjoj zamisli o čovjeku, njegovoj biti i naravi, a osobito namisli o obitelji, kao prvom izvoru države i društva. Čovjek koji ništa ne posjeduje ovisan je o drugima, postaje rob, ne može voditi brigu o obitelji, gubi smisao za inicijativu. Strossmayer tako, u povodu stvaranja neuspjelih komuna u Francuskoj (u Parizu), piše: „Dogodilo se je, da su se meteži, razpre, svadje, skrajnje obćenito nezadovoljstvo, nevolja i nerad, a na posljedku i razsulost u te obćenite radionice uvukle tako, da je samo smjelost, drzovitost i razvratnost onih, koji su te obćenite radionice uveli, veća bila od onoga obćenitoga rugla i grohotnoga smieha, kojim je izumrće, smrt i propast takih nezrelih i nenaravnih zavoda popraćena bila. Razvratni ljudi mislili su, da jednakost ljudska zahtjeva, da se svi u radnike bez osobne volje i slobode pretvorimo, a kad tamo, ta jednakost proti volji Božjoj i proti naravi stvari bila bi tišina groblja i jednakost mrtvî.“ (1892)

Strossmayer je promišljao i tada sve snažnije liberalne tendencije. Na jednom mjestu o tzv. toleranciji liberalista piše: „Nu premda se hvališu svojom snošljivošću, događa se ipak prečesto, da su jako tvrdi za katoličku stvar i da upravo oni, koji svakomu obilato diele slobodu, istu uzkraćuju Crkvi.“ Ne čini li vam se da te njegove riječi jako dobro opisuju i sadašnju situaciju?

Strossmayer je dobro razlikovao tri vrste liberalizma: dogmatski materijalizam ili jakobinizam, dogmatski racionalizam i dogmatski indiferentizam. Iako postoji teoretska razlika među njima, u praksi ni najtolerantniji liberalizam, odnosno indiferentizam, nije dopuštao Crkvi javno djelovanje i uskraćivao joj osnovne slobode, kao što je pravo na osnivanje katoličkih škola, potom na slobodu riječi, tiska i bogoštovlja. No zbog zbivanja u 20. stoljeću, u prvom redu zbog dva svjetska rata te totalitarističkih sustava nacionalsocijalizma (nacizma), fašizma i komunizma, danas smo velikim dijelom zaboravili na ono što se u 19. stoljeću zbivalo na društvenom i političkom planu. Naime, dok se, s jedne strane, naglašavala sloboda i branila sloboda svih staleža i struktura, s druge strane, Crkva je bila iz toga izuzeta. To je vrijeme rušenja papinske države, zatočeništva Rimskog biskupa unutar vatikanskih zidina, isključenje Crkve iz javnog života. Naša današnja stvarnost potvrđuje da se povijest ponavlja. Dok se na sva usta govori o slobodi, gospodari medija dirigiraju tko i koliko može uživati tu slobodu.

Strossmayer je bio velik zagovornik jedinstva crkava, sjedinjenja katolika i pravoslavnih Slavena te svojevrsni preteča ekumenizma. Je li u tom pogledu bio utopist?

Strossmayer je doista bio pravi „zaljubljenik“ jedinstva. Samo u tekstovima koji su objavljeni u ova četiri sveska, izraz „jedinstvo“ spominje se oko 1100 puta. Strossmayer je za jedinstvo živio, isticao ga, na njemu radio, ali i druge poticao da se za jedinstvo zalažu na svim poljima i razinama, a osobito na tri: na jedinstvu klera, Crkve i razjedinjenih crkava. U poslanici, napisanoj nakon napada dvojice pravoslavnih vladika i iznesenih optužbi protiv njega, napisao je: „Napokon mi je i opet zaključiti: da ću ne samo, dok živio budem, uviek i svakim mogućim načinom u narodu našem o slogi i jedinstvu raditi, nego da ću to isto i poslije smrti svoje, ako mi Bog griehe oprosti i ako me pred lice svoje pripusti.“ Za njega jedinstvo nije bila neka fiksna ideja, nego „cilj i plod otkupljenja“, „najsvetija stvar“, „težnja koja leži u svakom ljudskom srcu“, „sastavni element općinstva svetih“ i, konačno, zapovijed Krista Spasitelja koji je molio: „Da svi budu jedno!“ Kad je papa Pio IX. najavio saziv Prvoga vatikanskog koncila, Strossmayer je smatrao da će jedna od glavnih tema biti i tema jedinstva, ali, nažalost, nije bila. S obzirom na jedinstvo bio je i utopist, što je osobito izrazio svojom neostvarenom prognozom da će do jedinstva doći, ako ne u 19. stoljeću, onda svakako u dvadesetom. Dakako, sadržaj Strossmayerova „ekumenizma“ bio je drukčiji od „ekumenizma“ našeg vremena. – Jedna napomena: na jednom sastanku na temu ekumenizma, održanu u Pragu prije petnaestak godina, mons. Franc Perko, beogradski nadbiskup, izjavio je: „Do ekumenizma (sjedinjenja) doći će za milijun godina“. Na to mu je kardinal Franciszek Macharski, krakovski nadbiskup, odgovorio: „O, preuzvišeni, vi ste jako veliki optimist.“

Zanimljivo je da su na Strossmayerove ekumenske težnje najprije grubo reagirali srpski vladike iz Hrvatske. Karlovački i zadarski vladika čak su ga i uvrijedili. Možete li ukratko pojasniti čitateljima u čemu je bila priroda njihova spora?

Enciklika pape Lava XIII. Grande munus (1880), kao i poslanice katoličkih biskupa, među njima i poslanica Strossmayera (1881), shvaćene su u pravoslavnom svijetu kao poziv na prozelitsku akciju prema pravoslavlju. Dvojica pravoslavnih vladika reagirala su grubo, navalili su na Svetog Oca, Katoličku crkvu, a osobito na Strossmayera, pripisujući im nešto što oni nisu ni mislili ni napisali. Strossmayer je priznao da poslanicom nije htio nikoga uvrijediti, pogotovo ne Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu. Nažalost, u Pravoslavnoj crkvi nastup te dvojice vladika smatra se pravim herojskim činom. Vladike u reakciji donose argumente protiv jedinstva, poput onih da je ono nemoguće i neprihvatljivo jer katolici pozdravljaju s „Hvaljen Isus“, a pravoslavni „Pomoz` Bog!“. Nemoguće je i zato „jer Papa umače pero u krv kada piše anateme“.

U posljednje vrijeme, upravo u Strossmayerovoj godini, mnogo se raspravlja i govori o još jednom velikom hrvatskom biskupu – bl. Alojziju Stepincu. Kako doživljavate tvrdnje o Stepincu koje dolaze iz redova Srpske pravoslavne crkve, o njemu kao „ustaškom vikaru“, „ratnom zločincu koje je prekrštavao Srbe“ i sl.?

Današnji stavovi i izjave predstavnika Srpske pravoslavne crkve o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu često su identični sa stavovima komunističkih vlasti iz vremena suđenja kardinalu Stepincu pa sve do danas. Međutim, analiza i revizija procesa kardinalu Stepincu dala je sasvim drugu sliku o tom velikom biskupu Katoličke crkve u Hrvata, jer je izašlo na vidjelo kako je zaštićivao sve, u granicama svojih mogućnosti, bez obzira na vjeru i narodnost. O tome, nažalost, pravoslavni vladike nisu davali svoje mišljenje, osim pojedinih u najnovije vrijeme. Nisu reagirali ni na dokazani podatak kako brojnim svjedocima iz redova pravoslavaca nije bilo omogućeno svjedočiti u prilog optuženom kardinalu. Sad ga napose optužuju što nije odmah odbacio ustaški režim i Nezavisnu Državu Hrvatsku. No sam je kardinal o tome progovorio: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“ U zadnje vrijeme priznaju da je kardinal nešto učinio i da je spašavao pojedince, ali mu prigovaraju što nije snažnije digao glas protiv NDH, onako kako je digao glas protiv komunizma. To me podsjeća na onu anegdotu iz srednje škole. Pozvao profesor zemljopisa učenika pred zemljopisnu kartu Europe i postavio mu pitanje o Španjolskoj. Znali smo da odgovor mora krenuti od razvedenosti obale dotične zemlje. Učenik je počeo odgovarati: „Španjolska je obala razvedena, ali bi mogla biti i razvedenija!“ – Pametnom dosta.

Smatrate li da je realno očekivati da će se stavovi oko Stepinca između hrvatskih i srpskih povjesničara i teologa ikada usuglasiti?

Teško, i to iz nekoliko razloga. U prvom redu, riječ je o dvama poimanjima povijesti i izvora povijesnih događanja. Više puta predstavnici Srpske pravoslavne crkve govorili su kako za njih događaji iz prošlosti nisu stvar prošlosti, nego sadašnjosti. Zato se i danas vraćaju na Kosovsku bitku, križarske ratove, 1941. godinu i sl. Problematično je i to što se još iznose argumenti iz povijesno neprovjerenih, čak i opskurnih izvora, kao što su npr. knjige: Magnum crimen Viktora Novaka, Varvarstvo u ime Hristovo. Prilozi za Magnum crimen Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te L’arcivescovo del genocidio Marka Aurelija Rivellija. U tom smislu, kako se saznaje, druga strana ustrajava da se u raspravi o kanonizaciji kardinala Stepinca govori isključivo o razdoblju između 1941. i 1945. godine.

U predgovoru izdanju pišete da će Biskupove poslanice ispraviti i mnoge predrasude i krivotvorine koje u javnosti postoje o njegovu odnosu prema „jugoslavenstvu“. Kakve je naravi uistinu bilo njegovo „jugoslavenstvo“?

Istine radi, čitajući Strossmayerove tekstove o „jugoslavenstvu“, moramo istaknuti da je njegova ideja jugoslavenstva obuhvaćala tri bitne i neodvojive komponente: (1) Zagreb je centar južnoslavenskog okupljanja; (2) približavanje pravoslavnih južnoslavenskih naroda Rimu; (3) Bugari imaju biti uključeni u takvo okupljanje južnoslavenskih naroda. Druga strana nijednu od tih točaka nije prihvatila, i nijedna ideja nije ostvarena. Možemo stoga reći kako je Strossmayer zapravo žrtva hrvatsko-jugoslavenske udžbeničke historiografije, koja je uglavnom bila u službi aktualne politike ili osobnog pristupa („ukusa“) pojedinih autora koji su donosili sudove bez znanstvene, tj. bez objektivne podloge. Neosporna je činjenica da se hrvatska udžbenička historiografija poigravala osobom i djelom biskupa Strossmayera više nego ikojom drugom ličnošću iz hrvatske povijesti.

Za života su ga neki, uz Antu Starčevića, proglašavali „prvim sinom domovine“, i „Ocem Domovine“, a desetak godina nakon smrti, napose u počecima stvaranja zajedničke države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (tj. prve Jugoslavije), stvoren je svojevrstan mit o Strossmayerovu jugoslavenstvu. Na samu početku „stare“ Jugoslavije smatran je njezinim kulturnim i političkim prethodnikom-ideologom te ga nazivali „tvorcem Jugoslavije“, „apostolom jugoslovenstva“ i sl. No, nakon atentata na kralja Aleksandra (1934) promijenilo se „mišljenje“ te se u izdanjima školskih udžbenika i hrvatskim povjesnicama nije više pisalo o Strossmayeru kao ideologu Jugoslavije, nego samo kao o meceni, donatoru i sl. To se nastavilo i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada se njegovo ime jedva spominjalo. Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i udžbenici i režim u cjelini, biskupa Strossmayera najviše su isticali kao „protutežu Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu“. Doista, rijetko su koga dnevne politike i ideologije zlorabile kao biskupa Strossmayera. Strossmayerove ideje napose su zloupotrebljavali promicatelji jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u razdoblju od 1945. do 1991. No ni nakon 1991, u samostalnoj Hrvatskoj, ne pomišlja se da se Strossmayeru dade ono mjesto u povijesti Hrvatske koje mu pripada. Vrijedno je stoga istaknuti kako njegov lik, čovjeka koji je sve što je imao dao domovini, ne nalazimo ni na najmanjoj novčanici.

Mišljenja sam stoga kako je jednu od najboljih prosudbi Strossmayerova života i rada izrekao upravo bl. kardinal Alojzije Stepinac kada je, tri mjeseca prije smrti, priznao: „Potrebno je da što bolje upoznamo osobe i događaje pred nama. Potrebna bi nam bila jedna solidna povijest Crkve i posebno zadnjih decenija... Koliko npr. Strossmayera svi navlače na svoju stranu, a u stvari sposoban je bio i velik. Ljubio je svoj narod!“ (14. X. 59). „Što dalje čitam o Strossmayeru, i onda njegove govore i propovijedi, to sve više vidim, da je bio velik čovjek. Moram promijeniti mišljenje o njemu. Silno je volio Crkvu i jadni naš narod.“ (14. XI. 59).

Ovaj Božić proslavit ćemo u vremenu velikih globalnih preslagivanja, s potencijalnim ratnim sukobima širih razmjera na horizontu. Moj je dojam da se u ljude zbog tog uvlači neizvjesnost pa i strah. Živimo li u prijelomnim vremenima?

Ne možemo se oteti dojmu da živimo u prijelomnim vremenima. Napetosti i sukobi na sve strane: ratni, ideološki, gospodarstveni. Europa je nakon Drugoga svjetskog rata smatrala da je razgraničenje država završeno, a potom su došla događanja devedesetih godina na području Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, a svjedočimo i previranjima u Španjolskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Na globalnom planu države se nadmeću na gospodarskom području, osobito ucjenjujući jedna drugu naftom, plinom i drugim prirodnim bogatstvima. Drugim riječima, iako je željezna zavjesa maknuta, danas se postavljaju druge zavjese i žice te se doista u ljude uvlači sve veća neizvjesnost i tjeskoba. U našem (hrvatskom) slučaju tu zabrinutost povećava ekonomska kriza koja se odražava u nezaposlenosti i odlasku velikog broja mladih u svijet. S druge strane, posljednjih mjeseci krizu i zabrinutost povećale su i beskrajne povorke izbjeglica. Svi se pitaju, kuda to vodi i kako će završiti? U svakom slučaju, Europa više neće biti ona Europa od jučer. Sada je izbjeglica oko milijun, ako se tako nastavi, a govore da će se nastaviti, onda će ih za godinu dana biti još dva-tri milijuna. A kad se tim ljudima pridruže članovi obitelji koji su ostali kod kuće...? Promatrajući ih obuzima nas dvostruki osjećaj: prije svega osjećaj kršćanske sućuti i razumijevanja za njihove poteškoće, ali i osjećaj zebnje koju izražavamo pitanjem: A što nakon toga? Ima i onih koji smatraju da je to „trojanski konj“ unutar Europe. Rekao bi pokojni riječki nadbiskup Anton Tamarut: „Nek nam se Bog smiluje!“ 

U svjetlu aktualnih zbivanja, kakva bi bila vaša božićna poruka?

I smilovao nam se! Naime, i ove godine čut ćemo poruku koja je prvi put odjeknula na betlehemskim poljanama: „Ne bojte se! Javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin!“ Božić je dan kada nam je Nebeski Otac na dar dao najljepše što ima: svoga Sina, krunu svoje ljubavi. To nam potvrđuje i ovogodišnji blagdan Božića, koji dočekujemo u ozračju započete Godine milosrđa.

Braćo i sestre, poštovani čitatelji Vijenca! Božićna nas poruka u neizvjesnosti hrabri, u tuzi raduje jer nam otajstvo Božića poručuje kako na svom životnom putovanju nismo sami – uz nas je „Emanuel“ – „Bog s nama“! On daje smisao našem životu, nadu u sretniju budućnost. U tom duhu, svima želim sretan i blagoslovljen Božić te uspješnu novu 2016. godinu.